došlo ljeto,... Toplo vrijeme, a mene opet lovi trkačka fjaka ili kak preskočiti trening. Da li je to bolest ili samo viroza? Pojma nemam, ali znam da mi je ljepše ne trčati, nego trčati i baš me briga za one druge koji "deru" i "štancaju" kilometre.
Da li to bude potrajalo? Neznam, ali prošle godine je trajalo samo kroz ljeto, a zamjena je bilo plivanje.
Kakve sad veze ima plivanje sa trčanjem? Neku veliku vezu ne vidim ni ja, jedino znam da je to alternativa kad uleti neka povreda, ali je dobro, naročito po ljeti. Ipak je ljepše u vodi nego se znojiti po kanalu, zaobilaznici ili ...
Sve je počelo, bez veze, prije dvije godina...
Ima neko plivanje u Poreču, zove se "Zlatni delfin",idemo? Pa ajde za društvo da i to probamo. Onda dojdeš, neznaš da li da plivaš kao pravi početnik 1.500 m, probaš na 3.000 ili najdužu dionicu 5.000 metar, za koje znaš da sigurno ne možeš isplivati. Ali tu je organizator koji te uvjeri "ti samo plivaj, a kad ne možeš mi te pokupimo sa barkom". Normalno tu se javi glupi ponos, "kaj ja stari maratonac, ako idem plivati, plivam najduži komad". Na kraju je i tak bilo, došao, plivao i došao do cilja. Oduševljenje. Dolazimo i iduću godinu, ali pripremljeni, a ne "pesek" stil.
Da bude glupost veća, prijateljev prijatelj je jedan od sponzora takmičenja i mi smo njegovi VIP gosti i malo pomalo ga "natovimo" da i on može preplivati "početničku" dionicu od 1.500 m, ali on ide, ako i mi idemo s njim. Međusobni pogled i već krećemo po suhe kupače i naočale za plivanje i "deri Pero". Sad su i valovi, ali smo uspjeli dojti do broda na 1.500 m. Istina bilo je teško, ali su nas dočekali sa čašom crnog vina za vračanje u život. Čovjek oduševljen i odlučan da iduće godine ide na veću dužinu, barem 3.000 m, euforija. Gibamo doma jer je večernji koncert na Špancir festu.
Drugo jutro krećemo u Ptuj na polumaraton, jer tradiciju treba nastaviti i trku ne preskočiti, a tamo problemi. Ruke ne slušaju, ko da nisu moje. Ramena ukučena i teška, a sad još i tri kruga. Ok, prvi ide nekak, drugi malo teže, a treći je bila muka živa i jedva sam se dovukao do cilja. Čak je i nekoliko trkača bilo iza.
Organizator nam je kao i svake godine dao karte za bazen koji je inaće bio prava relaksacija, ali ne ovaj put. Uspio sam nekako doplivati do polovice, ali kraj bazena je bio predaleko i najbolje rješenje je bio izlazak na suho.
I za tu godinu je bilo dosta plivanja
To be continued .....
