BOČATA VODA ili PROKLJANSKO JEZERO

Nagovorili me (teško žabu u vodu natjerati, hehehe) da idem plivati u Raslinu, 5 km, na Prokljanskom jezeru. Vele, prošle godine je bilo nevrijeme sa velikim valovima nakon starta i više od pola plivača je odustala, kao i barkaliola. Pogledam najavu, piše da je Prokljansko jezero na ušću Krke. Nije mi baš sve jasno, pa Krka se ulijeva u more, pa vidim da ide najprije u Prokljansko jezero, pa onda tek u more, pa ajde da to vidimo i probamo. A kad već idemo da bar znam kud idem. Tu je bila još jedna dilema, pisalo je „bočata“ voda, e kaj to sad znači? Malo sam „proguglao“ i pronašao: "Jezero je površine 11 km2, koje se nalazi u donjem toku rijeke Krke, a povezano je s morem uskim kanalom koji završava kod šibenske luke. Zbog povezanosti s morem, voda u jezeru je u donjim slojevima slana, a pri površini slatka. Sjeverni dio jezera je plitak (u prosjeku 4 m), dok je južni dio dublji (10-20 m). Uzvodno se rijekom Krkom dolazi se do nacionalnog parka Krka. Prokljansko jezero je prirodni fenomen - kriptodepresija - jer mu je površina iznad površine mora, a dno ispod razine mora, te zbog svoje ljepote i raznolikosti privlači sve veći broj turista."

Sad smo mogli ići isprobati da li je to točna kaj piše o toj „bočatoj“ vodi i da li se možda može i piti.

Kao pravi ranoranioci, da izbjegnemo turiste sa istoka koji se sele na more i gužvu na auto-cesti, dogovor je da me Hanza „pokupi“ i  krećemo u pola četiri ujutro. Normalno, cesta je već bila „popunjena“, ali se našlo malo mjesta i za nas u lijevoj traci i „deri Pero“ prema jugu. Nakon odvajanja za Split već je sve više auta na odmorištima, a manje po cesti, pa možemo i malo brže dalje i nakon 3 i pol sata vožnje, ovaj put bez stajanja, evo nas u Raslini.

Vidimo da smo ipak malo prerano krenuli, jer su se organizatori tek počeli okupljati, ali sigurno je sigurno. Bolje da smo malo prije na mjestu događaja, nek da se nerviramo u nekoj „sporovoznoj“ koloni i računamo da li budemo stigli na vrijeme. Odmah obavljamo formalnosti sa startnim brojevima i idemo do kafića.

E tu su već Suzi i Dubravka, koje su tu spavale. Malo po malo počinju se okupljati prijavljeni plivači, kojih ima više od sto, na ugodno iznenađenje organizatora, a što je prema informacijama, duplo više nego prošle godine. Čujemo da se i organizator potrudio, bolje i više oznaka – boa koje je postavio na svakih par sto metara, a na 1000 metara stiroporne oznake preplivane udaljenosti. 

Dočekali smo 10 sati sati, vrijeme za start i dobili informaciju da je voda ugodna, 26°C, vrijeme gotovo bez vjetra, sunćano i gotovo idealno. 5 km ispred nas sa okretom kod druge obale na 2,5 km. Utrka je u plivačkom CRO-CUP-u pa onda ide određeni protokol i konačno možemo krenuti. Glavni sudac daje znak za start i krećemo. Po običaju idem u zadnji red i puštam sve one brže nek krenu, a ja ću polagano na začelju, pa možda nekog i prestignem. Ta „bočata“ voda me nije za početak baš oduševila, a budemo vidjeli dalje, možda i bude poslije za piti. 

Nakon start pojavljuje se morska trava, a to mi baš ne izgleda kao neki dobar znak, očito je, po mojoj pretpostavci, jugo, ali idemo. Primjećujem da ipak nisam zadnji, ali da i neke pomalo stižem i da mi je dosta plivača relativno blizu ispred mene. Malo mi je nezgodno da su oznake s lijeve strane, a dišem na desnu. Trave više nema, ritam plivanja mi je dobar, voda nije za piti, ali nije ni preslana. Malo po malo dolazim do okretišta, tu su i suci i pokušavam jednog plivača s lijeve strane prestići, jer se u tu stranu okrećemo oko boe, a on, izgleda nezna kaj bi. Tu je dosta plitko, ali se nisam uspio nasukati. Nakon okreta, vidim da je 54 minute, počinju se osjećati valovi, mislim da s juga. To znači da je to razlog za morsku travu na površini kod starta. Primjećujem da kad pogledam, uvijek moram skretati lijevo prema boama i mislim si, opet struja i malo više plivanja bude. Nakon jedno 500 metara od okretišta pojavljuje se ili stižem neku „plavu kapicu“ i koja ispred mene pliva „cik-cak“, 20-30 metara u lijevo, pa isto tak u desno. Ko da je „pijani“ i totalno bez orijentacije. Malo ga puštam u tom „lutanju“, pa malo pojačam i ostavim ga. 

Usput razmišljam gdje je prijatelj Bruno, kojeg sam u Zadru, prije 4 tjedna, uspio prvi put pobijediti, ali nastavljam dalje. Baš mi paše da su boe-oznake tak često i da mogu napraviti na vrijeme korekciju i ne se previše vračati na liniju plivanja. Kak se približavam cilju i obali, smanjuju se valovi i  opet se pojavljuje trava. Nijednog plivača ne vidim blizu, pojačavam dužinu zamaha.

Vidim rivu  i cilj, oznaka, pa još jedna. Još malo pojačavam i nikak do cilja. I evo konačno. Pogledam štopericu 2:04:34 i zaustavljam je. Gotovo je. Na brzinu računam i nekaj mi ne štima i mislim da kod plivanja nisam dobro videl vrijeme na vuri, ali tak je točno. U povratku sam plivao sat i deset minuta ili petnaest minuta duže.

Uzmem vode i malo se osvježim i vidim da stiže „plava kapica“ i da je cca 2 minute iza mene. Sad je tu već i Hanza sa stvarima, a stiže prijatelj Bruno. Ovaj put četiri minute iza mene. Čestitamo jedan drugome i „častim“ ga s hladnom vodom organizator i priča mi da sam opet i ja plivao cik-cak i sigurno jedan km više nego je trebalo. Dobro to sam primijetio da sam se u povratku stalno morao vračati na lijevu stranu da bi držao liniju.

 

Odemo na tuširanje, presvlačenje i gustiramo si grah, a kad tamo nema više. Bili smo prespori, pa je za nas samo kruh i kobasica, bez senfa, ali smo zato išli na repete.

Konačno je proglašenje. U ženskoj konkurenciji očekivano je pobijedila naša olimpijka Karla Šitić, ispred prošlogodišnje pobjednice Anje Trišić. Kod muških je u fotofinišu pobijedio “za dužinu prstiju” Duje Milan ispred Ivana Pažanina.

Zdravko je sa 1:53:05 bio na 69. mjestu, a ja sa 2:04:34 na 74. mjestu.    

Nastupilo je 28 žena i 85 muških ili ukupno 113, a ja sam imao startni broj 113.

Većina plivača je drugi dan produžila na plivački maraton, za Buško blato u BiH na 5 km.

KALJUŽANJE U BALATONU ili 30. BALATON PLIVAČKI MARATON

Početkom 2010. godine mi je netko „uvalio bubu“ o plivačkom maratonu na Balatonu. Pronašao ja to na internetu, zlata vrijedno čudo tehnike, prijavio sam se i čekao taj vikend. Malo pogledao statistiku od prijašnje godine i vidim da je isplivalo 9300 plivača. Došao vikend i ko za inat nevrijeme. Odgodili to organizatori za 2-3 tjedna i opet nevrijeme. I tako to još 2-3 put i na kraju nije održano. 

Prošle godine operirao kralježnicu i nisam htio ni gledati plivačke maratone, ali sam dosta plivao, ali leđno. Došla nova godina i počeo malo kraul, a i raditi, pa osjetio da bi bilo dobro probati taj Balaton. Ne znam koliko je naših plivača to probalo i isplivalo, pa ajde idem i ja, možda kao prvi.

Ovaj put su organizatori napravili pametniju stvar i prvi termin je bio 07.07. i imao rezervu slijedeći dan i tak svaki vikend tokom srpnja i kolovoza, ako bude loše vrijeme, ali  teško da bude baš svaki vikend i da se opet ne održi. Trebalo nas je biti troje plivača iz Varaždina, ali na kraju išao sam sa Vilijem, stručnjakom za mađarski jezik, koji ima samo 85 godina i drugu godinu bude možda i plivao. Prijavu sam napravio „online“ da si malo pojednostavim komunikaciju s organizatorom za koje se zna da najčešće govore samo svoj jezik, pa si onda „trgaj“ prste u dogovoru s njima.

Krenuli smo oko pola sedam, usput na bankomatu u Letanyu podignuli forinte, jer su nam rekli da je povoljnije nego mijenjati euro i prije devet sati uz pomoć GPS-a bili na mjestu događaja. Organizator je osigurao dovoljno mjesta za parkiranje, tak da tu nije bilo problema i krenuli smo u smjeru u kojem je išla „masa“ drugih ljudi – plivača. Glavno okupljalište je bilo na nogometnom igralištu i kad smo vidjeli da je tu već par tisuća ljudi, jedno 10-15 šatora i bar 60-ak redova prema njima. Pokušali smo pronaći gdje možemo biti najbrže gotovi i da počnem plivati dok još nije jako vruće. Prva stvar koju sam osjetio dok sam čekao, da su nas počeli polijevati s vatrogasnim šmrkom, pa sam se prebacio u malo daljnji red do kud nisu mogli, ali bi mi nakon sat vremena čekanja dobro došlo malo vode iz zraka.

Organizacija je vrlo jednostavna, a istu su primijenili na porečkom „Zlatnom delfinu“. Znači kad se dođe, najprije treba obaviti „liječnički pregled“ ili mjerenje tlak i tek onda možeš podignuti startni broj, odnosno papirnatu i „chipiranu“ narukvicu koju ti postave na zglob ruke i spreman si za start, ali te prije ulaska u vodu još jedanput „skeniraju“  da vide da si njihov i da je sve u redu.

Uspio sam doći na red kod „doktora“ nakon sat i 15 minuta, koji je samo mjerio tlak, ali bez njegovog „parafa“  nisi mogao podignuti startni broj, ali kod njih je to išlo jako brzo i bilo ih jedno 10-ak. Sad sam zaključio da u toj masi bude jako teško da pronađem svoje stvari za presvlačenje i vrećicu, pa sam sve i fotić ostavio u autu, osim majice, kape i japanki koje mi je nosio Vili, a koji je na drugu stranu išao trajektom i trebao me čekati u cilju.

Otišli smo do start, gdje najprije prolaziš kroz tuš, pa ti skeniraju narukvicu i po stepenicama ulaziš u „kaljužu“ zvanu Blatno jezero ili Balaton u što sam se uvjerio da potpuno odgovara svojem imenu. Uredno sam si „popljuvao“ naočale protiv magljenja i optimistički ih htio oprati kod ulaska u vodu, a kad tamo, kao da su se kupale svinje i prvi korak je bio u tu mutnu, zmazanu vodu i upadanje do koljena u mulj, pa još jedan korak i propadanje još dublje. Sad vidim da drugi odmah počinju plivati, pa krenem i ja. Prvi zamah, u vodi se niš ne vidi, smrdi, pa ubrzam da odem dalje od starta, ali se bistrina vode baš i ne popravlja. Polako lovim ritam plivanja i zaključim, iako sam već malo dalje, da i dalje ne vidim ni svoje ruke u vodi, a kamoli kojeg susjednog plivača. Oko mene ima dosta plivača, pa zaključujem da sam brži od njih, a za prestizanje ili provlačenje između njih mora glava biti iznad vode i to tak sve do kraja na drugoj obali. Uz to voda je po temperaturi ko „pišalina“, pa sad ti plivaj.

Organizator se dobro potrudio i svakih cca 500m, u koridoru u kojem se plivalo, sa jedne i druge strane je bila boa sa oznakom udaljenosti koju smo preplivali, a na razmaku od cca 20-30m su bili poredani brodovi od start do cilja na drugoj obali, za lakšu orijentaciju i pomoć plivačima. Kak smo se udaljavali od obale, pojavili su se i valovi, koji su pomalo radili svoje na plivačima, dok se vidljivost pod vodom nije poboljšala ili jednostavnije rečeno da sam kod plivanja, pod vodom, jedva vidio samo dio ruke od lakta do ramena.

Još nikad nisam plivao među toliko plivača, a moguće ni nitko od naših hrvatskih plivača. Toliko različitih tehnika i stilova i konačno sam imao priliku i u njoj uživao da sam ih skoro sve mogao prestizati. Kad sam konačno vidio ciljna vrata na obali i nakon oznake za 5 km, vidio se „špalir“ koji su napravili kupači da se lakše možemo orijentirati i izaći prema cilju, plivači su počeli hodati, pa sam vidio da su brži od mene koji plivam, pa krenem u „hodački“ finiš. Izlaz i cilj je opet bio po stepenicama, skeniranje narukvice kod mjerioca, slikanje i konačno gotovo. Tu sam prvi put vidio vrijeme s kojim  sam bio zadovoljan, malo lošije nego sam si sam štopao, 2:05:54, a kod mene od ulaska do izlaska iz vode 2:04:02.

Kad sam malo bolje pogledao, vidim da je sve to je na jednoj velikoj ograđenoj livadi, gdje je bilo nekoliko redova za „dva forneta“ koje sam čekao jedno pola sata, isto tak red za vodu, majicu, sokove. I sve to čekaš na suncu i nakon svega opet bi dobro došlo malo kupanja ili bar tuširanje, ali treba pronaći Vilija i vrećicu sa stvarima za presvlačenje. Prođem taj ograđeni prostor 2-3 put, a Viliju ni traga. Izađem van i gledam oko cilja, po plaži, a njemu ni traga i pomislim da se možda već vrnul s trajektom natrag na start i polagano u kupaćim gaćama i bos krenem prema 200 metara udaljenoj trajektnoj luci. Tam već nekoliko stotina plivača čeka trajekt za drugu stranu. Usput se malo osvježim na vatrogasnom crijevu, kao većina ostalih pregrijanih plivača i čekača trajekta i primijetim da prolazi Vili i traži mene. Malo smo izmijenili „doživljaje“ i iskustva nakon „razlaza“ na mojem startu i zaključili da smo se još dobro i pronašli među toliko plivača i kupača i da sad kad poznajemo protokol i organizaciju, za drugu godinu treba točno definirati mjesto sastanka. Usput je Vili spomenuo da je kad sam startao, službeni spiker spominjao brojku od preko 8 tisuća plivača. Za to vrijeme je došao i trajekt s kojim smo nakon 40-ak minuta vožnje stigli na drugu (našu) obalu. Tu sam vidio da nije samo meni bilo vruće, jer smo sjedili na palubi, pa sam odmah iskoristio tuš u luci za osvježenje, kao i dobar dio putnika.

Lagana šetnja do auta koji smo se nadali da je već u hladu, ali nas je uredno čekao na suncu i tu smo vidjeli da je temperatura bila 34-35°C, pa sam ga odmah preparkirao u hlad i navalili na domaću hranu i koliko-toliko „hladnu“ pijaču.       

Prestizanje i provlačenje između plivača sa podignutom glavom, sam već sada, nakon plivanja, počeo osjećati  sa bolovima u vratu, ali bilo je gotovo i vrijedno truda, pa smo zaključili da treba čim prije krenuti doma, jer nas je čekalo oko 160 km vožnje, ali ovaj put malo brže.

Nadam se da idem(o) i slijedeće godine.     

Jahr:

2002 2003 2004 2006 2007 2008 2009 2011 2012

Name Sex Schwim Geburtstag Land kode Zeit Platz Zertifikat KRUNOSLAV BOROVEC F 1 1955-09-25 HR 02:05:54 1355 Certificat

Rezime svega da sam nastupio na 30. Balaton plivačkom maratonu ili preplivao Balaton sa sjeverne (Révfűlőp) na (Balatonboglár) južnu  obalu i postigao solidno 1352. mjesto od 10.055 plivača, a obzirom na prošlogodišnju operaciju kralježnice, valove i gužvu u vodi, super zadovoljan s rezultatom.

Konačna lista još nije gotova, samo su rezultati po državama i koliko sam uspio pronaći nastupilo je 10.055 plivača. Za sad još ne znam rezultat pobjednika, a drugi je imao 1:06:08 i bio pobjednik prošle godine.
Evo i adrese balaton-maraton

Statistika organizatora za 2012: 


The 30th Balaton Cross-Swimming statistics:
Nr. of participants: 10187
Man: 67,28%
Woman: 27,22%
Swimmers from other countries: 216
Number of countries: 26
Not finished: 2,3%
Oldest men: Tóth Tibor, 1930
Oldest women: Csabalik Gyuláné, 1934
Youngest men: Mohácsi Richárd Norbert, 2004
Youngest women: Geier Veronika, 2004
Best time (man): Kutasi Gergely, 01:02:29
Best time (woman): Ferenczi Fanni, 01:10:36
Average swim time: 2:41:23

Koliko rada, takav i rezultat …

Od zadnjeg napisanog teksta je prošlo dobrih godinu dana i sam sebi zgledam ko u onom vicu kad čovjeka pitaju koliko puta shevi, a on odgovara „Prošlu godinu jedanput, a ovu malo rjeđe“.

Tu sam negdje i ja sa pisanjem.

Recimo da imam „kao“ opravdani razlog. Od zadnje teme koju sam napisao i opisao, kao posljedica nakon dužeg sjedenja bole me leđa, da ne govorim o vratu. Posao za koji me poslodavac plaća je sjedeći, pa sad nakon osam sati sjedenja pred „kompom“ na poslu, trebalo odsjediti bar još pola tog vremena doma, kao nekad. Ali nakon tog 14.06. nekaj se je „preobrnulo“ i taj me posao doma više ne veseli toliko. Sam sebe prisiljavam da napravim sve kao prije, ali nema više tog „gušta“ i volje i želje za tim radom.

Da li je to zasićenje ili posljedica, ne znam? Možda je razlog to da mi je intenzitet trčanja na nekih 30% od prije i bez kontinuiteta. Dogodi se da po dva-tri tjedna, bez grižnje savjesti, uopće ne trčim, a kad trčim to je 1-2 put tjedno, po maksimalno 10 km, a nekad je u fazi ljetnog odmora bilo više kilometara. Brzina, to je na istom nivou, oko 6 min/km ili sporije. Ili koliko rada, takav je i rezultat.

Ili da se još opravdavam sam sebi i tržim razloge tome. Možda je jedan da nakon dvadeset tri godine trčanja, 40 tisuća km i 450 utrka, smije doći do „smanjivanja gasa“ i zakaj bi to bilo neobično. Možda je 14.06. prošle godine samo to ubrzao.

Teška kriza mi je bila 1997. godine nakon povratka sa NYCM kad sam s upalom grla i temperaturom od 40 Celzijusa istrčao maraton ili jedva se „dovukao“ po kiši do cilja za četiri sata i sedamnaest minuta, a bio spreman za tri i pol. Tu sam po povratku psihički pao i i tek se nakon dva mjeseca „izvukao“ i počeo s voljom trčati kao prije. E, da mi je danas takav rezultat. Nemam volje, želje ni motiva za maraton….