Koliko rada, takav i rezultat …

Od zadnjeg napisanog teksta je prošlo dobrih godinu dana i sam sebi zgledam ko u onom vicu kad čovjeka pitaju koliko puta shevi, a on odgovara „Prošlu godinu jedanput, a ovu malo rjeđe“.

Tu sam negdje i ja sa pisanjem.

Recimo da imam „kao“ opravdani razlog. Od zadnje teme koju sam napisao i opisao, kao posljedica nakon dužeg sjedenja bole me leđa, da ne govorim o vratu. Posao za koji me poslodavac plaća je sjedeći, pa sad nakon osam sati sjedenja pred „kompom“ na poslu, trebalo odsjediti bar još pola tog vremena doma, kao nekad. Ali nakon tog 14.06. nekaj se je „preobrnulo“ i taj me posao doma više ne veseli toliko. Sam sebe prisiljavam da napravim sve kao prije, ali nema više tog „gušta“ i volje i želje za tim radom.

Da li je to zasićenje ili posljedica, ne znam? Možda je razlog to da mi je intenzitet trčanja na nekih 30% od prije i bez kontinuiteta. Dogodi se da po dva-tri tjedna, bez grižnje savjesti, uopće ne trčim, a kad trčim to je 1-2 put tjedno, po maksimalno 10 km, a nekad je u fazi ljetnog odmora bilo više kilometara. Brzina, to je na istom nivou, oko 6 min/km ili sporije. Ili koliko rada, takav je i rezultat.

Ili da se još opravdavam sam sebi i tržim razloge tome. Možda je jedan da nakon dvadeset tri godine trčanja, 40 tisuća km i 450 utrka, smije doći do „smanjivanja gasa“ i zakaj bi to bilo neobično. Možda je 14.06. prošle godine samo to ubrzao.

Teška kriza mi je bila 1997. godine nakon povratka sa NYCM kad sam s upalom grla i temperaturom od 40 Celzijusa istrčao maraton ili jedva se „dovukao“ po kiši do cilja za četiri sata i sedamnaest minuta, a bio spreman za tri i pol. Tu sam po povratku psihički pao i i tek se nakon dva mjeseca „izvukao“ i počeo s voljom trčati kao prije. E, da mi je danas takav rezultat. Nemam volje, želje ni motiva za maraton….

NEMA VIŠE FABIJE

Htio sam da tema bude neka normalna, ako konačno nađem vremena i odlučim nekaj napisati, ali slijedom današnjih okolnosti, sve je, srećom, prošlo dobro i ja nekaj pišem.

Ljudi govore o sreći ovo i ono, ali mislim da je ona važnija od puno drugih stvari.

Mi smo je danas imali. A da nismo? Bolje ne o tome ni razmišljati. Ali evo od početka.

Dogovorili smo se Hanza, Đunđek i ja da danas ujutro krenemo u Vrbovec našem prijatelju Štefu na utrku. Polazak oko 7 i 15. Prije ja pokupim ženu na poslu, pa Jožu i Hanzu i put pod noge.

Krenulo je dobro, pokupim ženu nakon noćne, ostavim je doma. Kod Jože sam u 7 i 15, neuobičajen točno za mene. Evo nas kod Hanze, već čeka. Krećemo prema semaforu u Koprivničkoj. Imamo ZELENO i lagano srećemo prema istoku, ali ...

Ne vjerojatno, otkud auto s lijeve strane, ako mi imamo ZELENO? Strašni udarac s lijeve strane. Sve se okreće. Koliko puta ? Jedan? Dva puta oko svoje osi? Čuje se lom i svijanje lima. Kak to dugo traje?

Hanza skače van iz auta sa desne strane. Na koljenu kvrga, Jožu vidim da je cijeli, bez krvi. Dobro je, svi smo živi.

Ne možemo se snaći, pojma nemamo što nas je udarilo.

Izlazim van, a Hanza pita kakvo je svjetlo bilo na semaforu? Velim ZELENO, ali ni sam nisam siguran. Čujem čovjeka sa obližnjeg balkona, viče: "Imao si ZELENO". Čovjek s druge strane semafora dolazi i govori:" Prošao je kroz semafor, na CRVENO, sa stotkom, sigurno i nije kočio".

Sad imam što vidjeti, od prednje strane mojeg auto samo dijelovi. Praktično, odnesel je cijelu prednju stranu. Dijelovi sve okolo. Akumulator 15 metara iza auta, a auto nakon jedan ili dva okreta oko svoje osi, na cesti uredno prestrojeni za skretanje, ali u desno. Gotovo ne vjerujem, prednji dio auta nam fali, nama nije skoro ništa, svi u komadu. Očito, šok i još nisam ničega svjestan.

Ljudi se polako okupljaju. Ni oni ne vjeruju da nitko nije teže povrijeđeni. Netko zove policiju, hitnu. Čovjek sa druge strane semafora ponovo ponavlja svoju priču i veli da će dati izjavu policiji, koje još nema.

Koliko je vremena prošlo, nitko od nas ne zna? Vidim crveni auto, neki Fiat, sa desne strane, na zelenoj površini između dvije trake. Rubnik je visoki 15-ak centimetra, a on uredno gore na travi. Oko njega skače neki crni dečko s mobitelom. Pogledam malo bolje i zaključim da je to vjerojatno netko iz auta. Idem bliže i vidim da pokušava nekog izvuči iz auta, a taj drugi leži, pomalo krvavi i pokušava nogama otvoriti desna vrata i izaći van. Uspijeva, izlazi i povraća.

Dolazi hitna i staje kod drugog auta, a stiže i policija. Zatvara raskršće i preusmjerava promet prema ulici Ruđera Boškovića za sve koji bi prema Optujskoj htjeli. Zove me policajac da dam dokumente, izjavu, alkotest.

Najprije uzimaju izjavu svjedoka, koji je iz Njemačke i samo gost tu i priča kako je on čekao na semaforu da može proći, a "crveni auto je projurio kroz CRVENO svjetlo, vrlo brzo i udario u zeleni auto". Daje podatke, adrese, broj telefona, jer se vraća u Njemačku. Sad mogu početi mene obrađivati. Pušem. Pokazuje "nulu". Govorim im da imam podatke, adresa, ime i telefon od još jednog svjedoka, koji mi ih je ostavio, ako bude trebalo, jer je stajao s druge strane semafora kad je Fiat projurio na crveno, ali im je kao dosta jedan svjedok.

Dolaze ljudi iz Hitne i pitaju da li ima još povrijeđenih. Mene boli rame i pomalo vrat, pa mi govore da dođem u Hitnu na pregled kad završim, jer da oni voze povrijeđene na pregled. Izjavu sam dao, "napuhao" nisam, pa idem još jedanput pogledati mjesto i još mi uvijek ništ nije jasno.
Auto je potpuno slupani. Dijelovi sve uokolo. Jedan kotač, lijevi, netaknuti, drugi se jedva drži. Uzimam fotić i napravim par slikica, jer kak auto izgleda, ne vjerujem, da ako ga popravim i voziti.

Dežurna služba polako čisti raskršće. Dolazi vučna služba i dežurni se muči da auto potegne na prikolicu, ali ipak uspije i vozimo ga na HAK-ovo skladište, jer sutra treba procjenitelj iz osiguranja utvrdi štetu. Prema njegovom iskustvu i procjeni, to je "totalka", a kak budu sutra rekli, bumo vidli.

Činjenica je da sam bez auta, kakova god procjena bila. Nema više Fabije.

Pokupio sam uzeo torbu i neke stvari iz auta i uredno ga zaključao. Čak je išlo i pričekao kćer da me prebaci na pregled u bolnicu.

Najprije na Kirurgiju. Hanza i Joža su gotovi. Srećom nema lomova, samo kontuzije i malo od pojaseva. Srećom svi smo bili vezani. Tu treba uputnica, a nju izdanje, u ovom slučaju Hitna, pa ajde po nju. A tu je sporost glavno vrlina službe, ali uspijevam malo prije uči na račun "saobračajke", jer su se sjetili da sam ostao. Sad je na Kirurgiji pomalo gužva i konačno me zovu, daju uputnicu za slikanje. Slikanje ide dosta brzo, ali čekanje na povratku "cijelu vječnost". Moram zvati na posel, ako ne uspijem biti gotov i stići na popodnevnu smjenu.

Srećom, ipak sam uspio dobiti i taj papir, stići doma i na vrijeme stići na smjenu, biciklom i još ovo napisati.

PLIVAČKA AVANTURA se nastavlja - 3. dio ili PLIVAČKI CRO – CUP 2008

Kad smo dobro prespavali, prošlogodišnju avanturu dala nam je novi poticaj da se za iduću sezonu, ako mislimo nastupati, ipak malo bolje pripremimo.
I tako smo po završetku trkačke sezone sve češće navračali na bazen i čak imali plivačku trenericu da nam malo objasni tehniku. Tu smo otkrili da plivanje baš i nije tak lijepo i lagano, kak nam se do sada činilo. Shvatili smo, teškom mukom, da smo se mi prije "samo kupali" i da smo samo malo brže plivali svaki svojeg "peseka" i bili malo brži od djece sa "šlaufom". Tehnika se ipak malo popravila, pa smo se naučili i disati na usta, a meni je trebalo 2-3 godine da to svladam ili sve to bilo po onom "da je teško starog konja učiti voziti". Mi smo ipak bili mladi, nadobudni i perspektivni daljinski plivači, po svojem stažu u tim krugovima.
Onda je došla na red licenca, koju smo trebali kupiti da možemo sudjelovati, a kad smo je dobili više nas ništa nije moglo spriječiti da i ove godine ne plivamo. Kalendar je bio dosta bogat, a more daleko i trebalo je izabrati . Odluka je opet pala da plivamo CRO-CUP i još neke bliže i interesantnije trase.
Za početak sam za dan Državnosti preplivao poznati Piranski zaljev. Izazov je bio preveliku i teško je bilo odoljeti mu i pogledati da li bude Joras u "stavu mirno" dok plivamo prek meje.Start je bio ispred Kanegre, a cilj ispred kasina u Portorožu.
Sredinom srpnja krenuo je plivački CRO-CUP i odmah smo složili dupli programa. U petak smo krenuli za Rabac, prespavali u šatoru u kampu i ujutro preplivali 5 K, a nakon ručka produžili za Novi Vinodolski i ujutro opet plivali istu dužinu. Krajem srpnja već smo u Omišu na PH, gdje more bilo hladno da je dio plivača izlazio iz vode ljubičasti. Početak kolovoza, već smo u Zadru i opet dupli program. Subota Preko-Zadar, a nedjelja Biograd, a spavanje na barki. Velika Gospa je rezervirana za Šilo-Crikvenica, a sljedeći vikend busom za Rab, a drugi dan smo već na Telaščici po buri.
Početak rujna , već smo u Poreču i po jugu završavam van limita. I konaćno za kraj Rovinj i opet jugo na početku, a za kraj bura i kiša na povratku doma i svega 13° Celzijusa.
Rezime bilo je dobro, popravili smo se, na nekima i za pola sata.
Postali malo iskusniji i lijepo se bilo družiti sa pravim plivačima, braćom Soldo, Krešo Čač, Dinko Jukić, ....

Plivanje ili mučenje - drugi nastavak ...

Počela nova plivačka sezona i zamislite tko se tamo pojavio u kupačim gačama, naočalama za plivanje?
Možete početi pogađati. Broj pokušaja je za vas, čitače, neograničeni. Procjena je da ćete pogoditi od prve. I evo pogađanje može početi, a kad pogodite slijedite upute u nastavku.
Upute su kratke i jednostavne, - kad ste pogodili možete nastaviti čitati dalje.
Plivački debu(i) je bio u Novom Vinodolskom. Za početak sezone 5 km, a ja plivao prije samo tjedan dana prije i još u subotu ujutro krenuo, jer bus kreće u 4.30 (četiri sata i trideset minuta) na more i plivanje. Pokušaj spavanja, ali samo pokušaj i konaćno, vidi se more. Bus kasni, jer vrijeme dolaska je samo za orjentaciju, a kompić Hanza koji čeka i pomalo si čupa još ono malo kose, jer trebamo se prijaviti i napisati nam startne brojeve na naše ručice. Evo i to je gotovo i moj prvi start plivačkog maratona kreće iz mora. Nakon par minuta kad sam izvukao glavu iz mora, koma, pogled lijevo, pogled desno, nigdje nikog, samo se u daljini vidi zapjenušano more iza plivača. Ali uvijek ima neki ALI, tak i u ovoj priči. Pojavile se dvije glave i krenem za njima. Tempo je ok i mogu ga pratiti. I plivamo mi tako do boe koju uopće ne vidim u daljini, okret i dalje. Valovi polako izvlače snagu, a glave koje pratim, jedna ide lijevo, druga desno. E, sad budi pametan i plivaj po sredini. Konaćno još jedna boa, okret i samo nekih manje od kilometar do cilja, a more sve valovitije. I evo me, konaćno stigao do cilja, nakon više od dva i pol sata. Komentar sudaca u cilju nakon pet km plivanja: "loše zgledate, da vas prebacimo barkom do obale?" cca 50 m. A ja: "makar doplutao, ali idem sam nakon svega". A ono, jezik za tri broja preveliki, a tek koji gadan slani ukus u ustima. Sve je spasilo hladno pivo i grah, pa se život počeo vračati. Proglašenje smo dočekali i sad pitanje: dali na kupanje ili doma? Meni je bilo dosta kupanja za danas i slijedećih nekoliko godina i odlučih da more precrtam i da nema godišnjeg više na moru, barem dok ne zaboravim ovo danas.
Ali vrag nikad ne spava i sljedeći vikend, pogazio riječ i mi opet na plivanje. Ovaj put je dupli program, najprije u subotu Preko - Zadar, gdje sam pratnja u barci, ja plivam samo drugi dan u Biogradu 3, 5 km. Opet novi doživljaj i gutanje mora, jer je u povratku zapuhala bura, a mi plivamo protiv nje. Sad su bile manje dramatične izjave i nakon dva tjedna već plivamo Šilo - Crikvenica, od cca 3,7 km i bilo je ok, jer nas je prijatelj Ivek čekao sa pivom.
Nakon tri dana evo nas na Rabu. Staza od 4 km i opet malo juga, digla se trava, ali došao ispod dva sata. Noć u kampu i moje prvo kampiranje, ali spavanje kraj šator. Srećom bilo je toplo.
Nakon dva tjedna evo nas opet u Poreču, na Zlatnom delfinu, gdje je sve počelo prije godinu dana i gdje pliva više od tisuću ljudi. Ovaj put more nije bilo gostoljubivo i nakon tri sata takmičenje je prekinuto zbog jake bure. Za to vrijeme isplivalo nas je 860 i opet sam plivao 5 km i sa više treninga rezultat kao i godinu dana prije.
Za kraj je ostao Rovinj sa 5,6 km i poznatom strujom između Crvenog otoka, koju sam itekako osjetio i mislim da sam pola sata mahao, a ono "nikud i nikam". Kad sam konaćno prošao taj dio, čovjek iz pranje me pita "pa ne budete sad odustali". Mislim si o čemu on to priča, a ono ruke postaju sve teže. Nikog ne vidim da pliva i par sto metara prije mola gdje je cilj, konaćno neke glave koje uspijem prestiči. Ipak nisam zadnji, ali trebalo mi je skoro tri sata.
Ručak i proglašenje. Hanza je u CRO-CUP-u u svojoj kategorijii osvojio drugo mjesto, a ja ipak nisam bio ukupno zadnji.
Zaključak je bio da mi i dalje plivamo našeg "peseka" i da tu treba nekaj promijeniti ili se budemo i dalje mučili, barem ja ........

Plivanje I

došlo ljeto,... Toplo vrijeme, a mene opet lovi trkačka fjaka ili kak preskočiti trening. Da li je to bolest ili samo viroza? Pojma nemam, ali znam da mi je ljepše ne trčati, nego trčati i baš me briga za one druge koji "deru" i "štancaju" kilometre.
Da li to bude potrajalo? Neznam, ali prošle godine je trajalo samo kroz ljeto, a zamjena je bilo plivanje.
Kakve sad veze ima plivanje sa trčanjem? Neku veliku vezu ne vidim ni ja, jedino znam da je to alternativa kad uleti neka povreda, ali je dobro, naročito po ljeti. Ipak je ljepše u vodi nego se znojiti po kanalu, zaobilaznici ili ...
Sve je počelo, bez veze, prije dvije godina...
Ima neko plivanje u Poreču, zove se "Zlatni delfin",idemo? Pa ajde za društvo da i to probamo. Onda dojdeš, neznaš da li da plivaš kao pravi početnik 1.500 m, probaš na 3.000 ili najdužu dionicu 5.000 metar, za koje znaš da sigurno ne možeš isplivati. Ali tu je organizator koji te uvjeri "ti samo plivaj, a kad ne možeš mi te pokupimo sa barkom". Normalno tu se javi glupi ponos, "kaj ja stari maratonac, ako idem plivati, plivam najduži komad". Na kraju je i tak bilo, došao, plivao i došao do cilja. Oduševljenje. Dolazimo i iduću godinu, ali pripremljeni, a ne "pesek" stil.
Da bude glupost veća, prijateljev prijatelj je jedan od sponzora takmičenja i mi smo njegovi VIP gosti i malo pomalo ga "natovimo" da i on može preplivati "početničku" dionicu od 1.500 m, ali on ide, ako i mi idemo s njim. Međusobni pogled i već krećemo po suhe kupače i naočale za plivanje i "deri Pero". Sad su i valovi, ali smo uspjeli dojti do broda na 1.500 m. Istina bilo je teško, ali su nas dočekali sa čašom crnog vina za vračanje u život. Čovjek oduševljen i odlučan da iduće godine ide na veću dužinu, barem 3.000 m, euforija. Gibamo doma jer je večernji koncert na Špancir festu.
Drugo jutro krećemo u Ptuj na polumaraton, jer tradiciju treba nastaviti i trku ne preskočiti, a tamo problemi. Ruke ne slušaju, ko da nisu moje. Ramena ukučena i teška, a sad još i tri kruga. Ok, prvi ide nekak, drugi malo teže, a treći je bila muka živa i jedva sam se dovukao do cilja. Čak je i nekoliko trkača bilo iza.
Organizator nam je kao i svake godine dao karte za bazen koji je inaće bio prava relaksacija, ali ne ovaj put. Uspio sam nekako doplivati do polovice, ali kraj bazena je bio predaleko i najbolje rješenje je bio izlazak na suho.
I za tu godinu je bilo dosta plivanja
To be continued .....

Blog

Otvorio i ja svoju blog stranicu.
Da se hoće i sama pisati bilo bi super, a ovak? Zaboravio da postoji i danas se sjetim, pa da vidimo možda mi je netko upao i napisao koju pametno.
A tu razočarenje, nitko upao, samo moje početna piskaranja.
Da li netko zna da i ma negdje neki Blog kojeg otvoriš , a da se on sam piše i piše ....
Dosta gluposti,
nastavak slijedi......

Stotka

Kad budem imao STO (100) godina koliko bude godina trčanja iza mene?
A tek povreda? Vjerojatno jako bogata arhiva sve ga i svačega.
Da li se ima potrebe opterečivati s time, povredama, godinama i inim stvarima?
Sve bude došlo samo po sebi i od sebe, samo treba dočekati prvu STOTKU.

Na povratku s jedne utrke prije X godina pao je zanimljiv dogovor:
- u godini kad budemo imali 100 godina najprije odnesemo ženama cvijeće na groblje
- kupimo šteku cigareta, tko puši
- gajbu piva svaki
- i odemo na Dravu da sve to popušimo i popijemo,
pa tko preživi kreće u "drugu stotku".

Otprilike smo svi istih godina, da ne spominjem imena, bili smo dosta dobra klapa i svaki vikend bili na nekoj trkici. U međuvremenu smo se malo osipali. Povrede su nas prepolovile, ali se nedamo.
Nedavno kad smo to ispričali, prvi komentar je bio: "Kakvi jeste, prije budu žene to vama donesle" .
E, sad vidite kaj je jal. Mi se lijepo dogovorimo, a oni koji nisu bili na dogovoru su odmah jalni, zavidni i slićno, na tome kaj mi budemo preživeli prvu stotku i krenuli u drugu, a oni silaze na nekoj stanici prije....