Od zadnjeg napisanog teksta je prošlo dobrih godinu dana i sam sebi zgledam ko u onom vicu kad čovjeka pitaju koliko puta shevi, a on odgovara „Prošlu godinu jedanput, a ovu malo rjeđe“.
Tu sam negdje i ja sa pisanjem.
Recimo da imam „kao“ opravdani razlog. Od zadnje teme koju sam napisao i opisao, kao posljedica nakon dužeg sjedenja bole me leđa, da ne govorim o vratu. Posao za koji me poslodavac plaća je sjedeći, pa sad nakon osam sati sjedenja pred „kompom“ na poslu, trebalo odsjediti bar još pola tog vremena doma, kao nekad. Ali nakon tog 14.06. nekaj se je „preobrnulo“ i taj me posao doma više ne veseli toliko. Sam sebe prisiljavam da napravim sve kao prije, ali nema više tog „gušta“ i volje i želje za tim radom.
Da li je to zasićenje ili posljedica, ne znam? Možda je razlog to da mi je intenzitet trčanja na nekih 30% od prije i bez kontinuiteta. Dogodi se da po dva-tri tjedna, bez grižnje savjesti, uopće ne trčim, a kad trčim to je 1-2 put tjedno, po maksimalno 10 km, a nekad je u fazi ljetnog odmora bilo više kilometara. Brzina, to je na istom nivou, oko 6 min/km ili sporije. Ili koliko rada, takav je i rezultat.
Ili da se još opravdavam sam sebi i tržim razloge tome. Možda je jedan da nakon dvadeset tri godine trčanja, 40 tisuća km i 450 utrka, smije doći do „smanjivanja gasa“ i zakaj bi to bilo neobično. Možda je 14.06. prošle godine samo to ubrzao.
Teška kriza mi je bila 1997. godine nakon povratka sa NYCM kad sam s upalom grla i temperaturom od 40 Celzijusa istrčao maraton ili jedva se „dovukao“ po kiši do cilja za četiri sata i sedamnaest minuta, a bio spreman za tri i pol. Tu sam po povratku psihički pao i i tek se nakon dva mjeseca „izvukao“ i počeo s voljom trčati kao prije. E, da mi je danas takav rezultat. Nemam volje, želje ni motiva za maraton….
