NEMA VIŠE FABIJE

Htio sam da tema bude neka normalna, ako konačno nađem vremena i odlučim nekaj napisati, ali slijedom današnjih okolnosti, sve je, srećom, prošlo dobro i ja nekaj pišem.

Ljudi govore o sreći ovo i ono, ali mislim da je ona važnija od puno drugih stvari.

Mi smo je danas imali. A da nismo? Bolje ne o tome ni razmišljati. Ali evo od početka.

Dogovorili smo se Hanza, Đunđek i ja da danas ujutro krenemo u Vrbovec našem prijatelju Štefu na utrku. Polazak oko 7 i 15. Prije ja pokupim ženu na poslu, pa Jožu i Hanzu i put pod noge.

Krenulo je dobro, pokupim ženu nakon noćne, ostavim je doma. Kod Jože sam u 7 i 15, neuobičajen točno za mene. Evo nas kod Hanze, već čeka. Krećemo prema semaforu u Koprivničkoj. Imamo ZELENO i lagano srećemo prema istoku, ali ...

Ne vjerojatno, otkud auto s lijeve strane, ako mi imamo ZELENO? Strašni udarac s lijeve strane. Sve se okreće. Koliko puta ? Jedan? Dva puta oko svoje osi? Čuje se lom i svijanje lima. Kak to dugo traje?

Hanza skače van iz auta sa desne strane. Na koljenu kvrga, Jožu vidim da je cijeli, bez krvi. Dobro je, svi smo živi.

Ne možemo se snaći, pojma nemamo što nas je udarilo.

Izlazim van, a Hanza pita kakvo je svjetlo bilo na semaforu? Velim ZELENO, ali ni sam nisam siguran. Čujem čovjeka sa obližnjeg balkona, viče: "Imao si ZELENO". Čovjek s druge strane semafora dolazi i govori:" Prošao je kroz semafor, na CRVENO, sa stotkom, sigurno i nije kočio".

Sad imam što vidjeti, od prednje strane mojeg auto samo dijelovi. Praktično, odnesel je cijelu prednju stranu. Dijelovi sve okolo. Akumulator 15 metara iza auta, a auto nakon jedan ili dva okreta oko svoje osi, na cesti uredno prestrojeni za skretanje, ali u desno. Gotovo ne vjerujem, prednji dio auta nam fali, nama nije skoro ništa, svi u komadu. Očito, šok i još nisam ničega svjestan.

Ljudi se polako okupljaju. Ni oni ne vjeruju da nitko nije teže povrijeđeni. Netko zove policiju, hitnu. Čovjek sa druge strane semafora ponovo ponavlja svoju priču i veli da će dati izjavu policiji, koje još nema.

Koliko je vremena prošlo, nitko od nas ne zna? Vidim crveni auto, neki Fiat, sa desne strane, na zelenoj površini između dvije trake. Rubnik je visoki 15-ak centimetra, a on uredno gore na travi. Oko njega skače neki crni dečko s mobitelom. Pogledam malo bolje i zaključim da je to vjerojatno netko iz auta. Idem bliže i vidim da pokušava nekog izvuči iz auta, a taj drugi leži, pomalo krvavi i pokušava nogama otvoriti desna vrata i izaći van. Uspijeva, izlazi i povraća.

Dolazi hitna i staje kod drugog auta, a stiže i policija. Zatvara raskršće i preusmjerava promet prema ulici Ruđera Boškovića za sve koji bi prema Optujskoj htjeli. Zove me policajac da dam dokumente, izjavu, alkotest.

Najprije uzimaju izjavu svjedoka, koji je iz Njemačke i samo gost tu i priča kako je on čekao na semaforu da može proći, a "crveni auto je projurio kroz CRVENO svjetlo, vrlo brzo i udario u zeleni auto". Daje podatke, adrese, broj telefona, jer se vraća u Njemačku. Sad mogu početi mene obrađivati. Pušem. Pokazuje "nulu". Govorim im da imam podatke, adresa, ime i telefon od još jednog svjedoka, koji mi ih je ostavio, ako bude trebalo, jer je stajao s druge strane semafora kad je Fiat projurio na crveno, ali im je kao dosta jedan svjedok.

Dolaze ljudi iz Hitne i pitaju da li ima još povrijeđenih. Mene boli rame i pomalo vrat, pa mi govore da dođem u Hitnu na pregled kad završim, jer da oni voze povrijeđene na pregled. Izjavu sam dao, "napuhao" nisam, pa idem još jedanput pogledati mjesto i još mi uvijek ništ nije jasno.
Auto je potpuno slupani. Dijelovi sve uokolo. Jedan kotač, lijevi, netaknuti, drugi se jedva drži. Uzimam fotić i napravim par slikica, jer kak auto izgleda, ne vjerujem, da ako ga popravim i voziti.

Dežurna služba polako čisti raskršće. Dolazi vučna služba i dežurni se muči da auto potegne na prikolicu, ali ipak uspije i vozimo ga na HAK-ovo skladište, jer sutra treba procjenitelj iz osiguranja utvrdi štetu. Prema njegovom iskustvu i procjeni, to je "totalka", a kak budu sutra rekli, bumo vidli.

Činjenica je da sam bez auta, kakova god procjena bila. Nema više Fabije.

Pokupio sam uzeo torbu i neke stvari iz auta i uredno ga zaključao. Čak je išlo i pričekao kćer da me prebaci na pregled u bolnicu.

Najprije na Kirurgiju. Hanza i Joža su gotovi. Srećom nema lomova, samo kontuzije i malo od pojaseva. Srećom svi smo bili vezani. Tu treba uputnica, a nju izdanje, u ovom slučaju Hitna, pa ajde po nju. A tu je sporost glavno vrlina službe, ali uspijevam malo prije uči na račun "saobračajke", jer su se sjetili da sam ostao. Sad je na Kirurgiji pomalo gužva i konačno me zovu, daju uputnicu za slikanje. Slikanje ide dosta brzo, ali čekanje na povratku "cijelu vječnost". Moram zvati na posel, ako ne uspijem biti gotov i stići na popodnevnu smjenu.

Srećom, ipak sam uspio dobiti i taj papir, stići doma i na vrijeme stići na smjenu, biciklom i još ovo napisati.

PLIVAČKA AVANTURA se nastavlja - 3. dio ili PLIVAČKI CRO – CUP 2008

Kad smo dobro prespavali, prošlogodišnju avanturu dala nam je novi poticaj da se za iduću sezonu, ako mislimo nastupati, ipak malo bolje pripremimo.
I tako smo po završetku trkačke sezone sve češće navračali na bazen i čak imali plivačku trenericu da nam malo objasni tehniku. Tu smo otkrili da plivanje baš i nije tak lijepo i lagano, kak nam se do sada činilo. Shvatili smo, teškom mukom, da smo se mi prije "samo kupali" i da smo samo malo brže plivali svaki svojeg "peseka" i bili malo brži od djece sa "šlaufom". Tehnika se ipak malo popravila, pa smo se naučili i disati na usta, a meni je trebalo 2-3 godine da to svladam ili sve to bilo po onom "da je teško starog konja učiti voziti". Mi smo ipak bili mladi, nadobudni i perspektivni daljinski plivači, po svojem stažu u tim krugovima.
Onda je došla na red licenca, koju smo trebali kupiti da možemo sudjelovati, a kad smo je dobili više nas ništa nije moglo spriječiti da i ove godine ne plivamo. Kalendar je bio dosta bogat, a more daleko i trebalo je izabrati . Odluka je opet pala da plivamo CRO-CUP i još neke bliže i interesantnije trase.
Za početak sam za dan Državnosti preplivao poznati Piranski zaljev. Izazov je bio preveliku i teško je bilo odoljeti mu i pogledati da li bude Joras u "stavu mirno" dok plivamo prek meje.Start je bio ispred Kanegre, a cilj ispred kasina u Portorožu.
Sredinom srpnja krenuo je plivački CRO-CUP i odmah smo složili dupli programa. U petak smo krenuli za Rabac, prespavali u šatoru u kampu i ujutro preplivali 5 K, a nakon ručka produžili za Novi Vinodolski i ujutro opet plivali istu dužinu. Krajem srpnja već smo u Omišu na PH, gdje more bilo hladno da je dio plivača izlazio iz vode ljubičasti. Početak kolovoza, već smo u Zadru i opet dupli program. Subota Preko-Zadar, a nedjelja Biograd, a spavanje na barki. Velika Gospa je rezervirana za Šilo-Crikvenica, a sljedeći vikend busom za Rab, a drugi dan smo već na Telaščici po buri.
Početak rujna , već smo u Poreču i po jugu završavam van limita. I konaćno za kraj Rovinj i opet jugo na početku, a za kraj bura i kiša na povratku doma i svega 13° Celzijusa.
Rezime bilo je dobro, popravili smo se, na nekima i za pola sata.
Postali malo iskusniji i lijepo se bilo družiti sa pravim plivačima, braćom Soldo, Krešo Čač, Dinko Jukić, ....